Bio je i ostao najveći gradski park. Podignut je na brežuljku ispod i oko Hidrografskog instituta sa Zvjezdarnicom (Specula di marina) s dvije kupole od kojih je jedna srušena za bombardiranja u Drugom svjetskom ratu. Park je sistematski i brižljivo sađen deset godina na površini od oko 29.000 m2, a svega desetinu pokrivaju staze. Kompozicija parka je osno-simetrijska, a glavnu os i danas čini potez Zvjezdarnica — stubište — vodoskok — stubište — vodoskok. Broj posađenih vrsta ni danas nije velik, a zastupljene su uglavnom mediteranske: čempresi, borovi, cedrovi, kalina, lovor, oleandar, glog… U središtu parka na mramornom pravokutnom postolju bio je 1877. godine postavljen spomenik viceadmiralu Tegetthoffu okružen raskošnom cvjetnom grupom. Spomenik je srušen 1920. godine, a na njegovom su mjestu Talijani izgradili vodoskok koji su vodovodnom instalacijom povezali s već postojećim u donjem dijelu parka. Za vladavine Italije Monte Zaro je bio izuzetno čuvan i njegovan park, a šišani topijarni oblici našli su svoje mjesto kao elementi ‘romaničkog vrta’. Danas u ovom parku raste 20-ak biljnih vrsta, a najbrojniji su lovor, bekovina, alepski bor i cedrovi. Od cedrova su prisutni atlaski, himalajski i najimpozantniji, libanonski cedar, a najlakše ih razlikujemo prema rasporedu grana u odnosu na deblo. Atlaskom cedru grane rastu koso prema gore, himalajskom su vrhovi stabla i grana povinuti, a libanonskom su grane postavljene okomito na deblo pa je krošnja široko kišobranasta i pomalo podsjeća na japansku pagodu. Ova posljednja vrsta je vrlo cijenjena u brodarstvu, a pojedini primjerci mogu živjeti i više od 1.000 godina. Sljedeća vrlo zastupljena četinjača je alepski bor (Pinus halepensis) koji je za ovo podneblje značajan jer dobro podnosi sol pa se često sadi u blizini mora. Osim toga, idealan je za pošumljavanje pa se često upotrebljava za pripremu terena ostalim kvalitetnijim primjercima tj. kao pionirska vrsta. Ovo je izrazito mediteranska vrsta i u našem južnom priobalju je autohtona.